Vila je znak luksuza i prestiža, bila to samostalna zgrada u gradu, ili pak ladanjska kuća, pa i golemih dimenzija (npr. Villa Hadriana, Hadrijanov ljetnikovac podno današnjeg Tivolija).
U početku je mogla biti bilo koji dom: “Villa publica” bila je javna zgrada na rimskome Marsovu polju, gdje su magistrati popisivali imovinu (cenzus) i vojsku; tu su obitavali strani poslanici kojima nije bilo dopušteno ući u Rim.
“Villa rustica” bila je majur (salaš) odakle se nadgledao rad na imanju, ali je mogla služiti i za ladanje ili samo za nj. Joško Belamarić tvrdi da je i Dioklecijanovo zdanje u Splitu bilo takva karaktera, jer je u sjevernom dijelu od početka imalo gospodarske objekte za bojenje tkanina, pa su ga i antički pisci mahom zvali “villa”.“Villa” je u latinskome hipokoristik pojma “vicus”, iste etimologije i značenja kao grčki “ójkos” (dom) (od kojega nam ekumena, ekonomija itd., dok nas je na “vicus” nekada mogla podsjećati Vicinalna željeznica Zagreb - Samobor). S njima je u vezi i hrvatska riječ “vas”, odnosno “ves”, te albanska riječ “vise” (kraj) i romanizirani ilirski toponim Visinium > Vsinj > Sinj. Potkraj antike je Dalmatinac Jerolim, prevodeći Evanđelje po Marku na latinski (“Vulgata”), koristio termin “villa” za selo, odakle u talijanskome “villano” (seljak, gdješto i: prostak).
U Galiji je značio i veća naselja, odakle francuska riječ “Ville” i za grad.